Ime i prezime
Nejra Kadić
Mjesto boravka u Bosni i Hercegovini:
Bosanska Otoka
Predmetna ili razredna nastava:
Bosanski jezik i književnost
Uzrast djece/odjeljenje koje vodite u BH školi Minhen:
1.– 9. razreda
Od kada ste u BH školi Minhen:
Septembar 2025.
Zašto ste odlučili da postanete učiteljica?
Još od najranijeg djetinjstva nosila sam želju da jednog dana budem učiteljica. Veliki trag u meni ostavila je moja učiteljica, koja je svoj posao obavljala s toliko ljubavi, pažnje i poštovanja da sam u njoj vidjela uzor kakav sam i sama željela postati. Danas, s posebnom zahvalnošću, mogu reći da sam ostvarila svoju dječiju želju.
Bosanski jezik i književnost bio je moj prirodan izbor, jer je to bio moj omiljeni predmet tokom školovanja. Ljubav prema čitanju, koja me prati od ranog djetinjstva, ostala je do danas moja velika strast.
Čime biste se rado bavili da niste u prosvjeti?
Iskreno, teško mi je zamisliti sebe u nekom drugom pozivu. Čak i kada pokušam odgovoriti na to pitanje, uvijek se vratim istoj misli da je rad s djecom je ono što me ispunjava i daje smisao onome što radim.
I nakon dolaska u Njemačku nastavila sam raditi s djecom, kako kroz svoj glavni posao, tako i kroz angažman u Bosanskoj školi Minhen. To je poziv koji daje posebnu vrstu zadovoljstva. Čak i u trenucima umora, dovoljan je jedan iskren dječiji osmijeh da vrati energiju i podsjeti zašto ovaj posao ima toliku vrijednost. U vremenu u kojem djeca odrastaju uz brojne izazove, posebno je važno da uz sebe imaju osobe koje će im pružiti razumijevanje, podršku i osjećaj sigurnosti.
Šta vam se sviđa u Bosanskoj školi u Minhenu?
Po dolasku u Njemačku, jedna od prvih stvari koje sam tražila bila je mogućnost da ostanem povezana s našim jezikom i zajednicom. Željela sam doprinijeti očuvanju bosanskog jezika, kulture i identiteta među djecom u dijaspori.
Iako je pandemija na neko vrijeme zaustavila te planove, želja je ostala. Kada su ponovo pokrenute aktivnosti i otvoreno odjeljenje u Augsburgu, od septembra 2025. godine i sama sam postala dio te priče i na čemu sam neizmjerno zahvalna.
Naše odjeljenje je kombinovano, ali upravo to mu daje posebnu toplinu. Postali smo mala zajednica koja funkcioniše kao porodica. Iz sedmice u sedmicu radujem se gledajući kako djeca napreduju, kako se povezuju i kako kroz zajednički rad grade prijateljstva.
Posebnu vrijednost vidim u tome što nastavu ne ograničavamo klasičnim okvirima. Kroz različite aktivnosti, razgovor i kreativan rad, djeca ne uče samo jezik, već upoznaju i svoju kulturu, historiju i ono što ih povezuje s njihovim korijenima.
Kako bi roditelji trebali motivisati svoju djecu da kod kuće govore bosanski? Šta biste preporučili roditeljima?
Bez kontinuirane podrške u porodičnom okruženju teško je očekivati značajnije rezultate. Dva časa sedmično mogu biti dobar temelj, ali istinska sigurnost i tečnost u pričanju na maternjem jeziku razvijaju se kroz svakodnevnu upotrebu i redovno čitanje kod kuće.
U nastavi se trudim da djeca što više čitaju, ali im to često predstavlja izazov. Upravo zato je važno da se navika čitanja razvija i u kućnom okruženju kroz naprimjer kratke i zanimljive priče.
Roditelji se ne trebaju bojati da će djeca, ukoliko kod kuće govore bosanski, imati poteškoća u učenju jezika zemlje u kojoj žive. Naprotiv, djeca su izuzetno prilagodljiva i s lakoćom usvajaju više jezika istovremeno.
Zato je važno da u porodici njegujemo maternji jezik kroz razgovor, kroz knjige, kroz svakodnevne male navike koje dugoročno imaju veliku vrijednost. Ponekad je dovoljan i mali gest, poput donošenja jedne knjige s odmora iz Bosne, da se kod djeteta probudi interes i osjećaj povezanosti.
Na kraju, moja poruka roditeljima je jednostavna: govorite sa svojom djecom bosanski i ohrabrujte ih da ga s ponosom koriste. Šaljite ih u bosansku školu i budimo zajedno čuvari onoga što nas određuje. Jer jezik nije samo sredstvo komunikacije – on je dio našeg identiteta, naše pripadnosti i naših korijena. Najljepši primjer za to je i nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih su djetinjstvo proveli daleko od domovine, ali danas s posebnim ponosom nose dres s njenim grbom, pokazujući koliko je ljubav prema domovini snažna i neizbrisiva, te koliko je važno da naša djeca uvijek znaju gdje pripadaju i gdje su im korijeni.